EUVIMEDObjevte EUVIMED
Open access · CC BY 4.0

Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa

Aleksandra Klobučar

Paediatria Croatica · 2026-11-14 · 70 (suppl 6) · 39-40

DOI: 10.13112/pc.1462 ↗

At a glance

Journal article in Paediatria Croatica, published online on 2026-11-14. Written by Aleksandra Klobučar. The full text is freely available (open access, CC BY 4.0).

AbstraktBibliografické údajeCiteRelated studies

Abstract (original language)

Potrebe za uslugama dječje i adolescentne psihijatrije rastu, a klinička praksa postaje sve složenija. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, jedno od sedmero djece i adolescenata u Europskoj regiji suočava se s teškoćama u području mentalnog zdravlja (1). Istraživanja provedena u različitim europskim zemljama pokazuju porast zahtjeva prema službama za mentalno zdravlje djece i adolescenata (2, 3). U Finskoj se između 2013. i 2023. broj djece koja su koristila specijalističke ambulantne psihijatrijske službe povećao za 137,5 %, a adolescenata za 112,4 %, dok se prosječan broj ambulantnih kontakata po pacijentu smanjio (4). Takav obrazac pokazuje rast broja korisnika uz manji prosječan broj kontakata po pacijentu. Veći broj djece i adolescenata u psihijatrijskim službama ne može se objasniti samo promjenama u prevalenciji mentalnih poremećaja. Tome vjerojatno pridonose ranije prepoznavanje teškoća, veća spremnost na traženje pomoći i promijenjena očekivanja od sustava skrbi. Istodobno, komorbiditet i promjene razvojnog okruženja čine kliničku procjenu zahtjevnijom. Neurorazvojni, emocionalni i ponašajni poremećaji često se preklapaju i utječu na funkcioniranje djeteta. Takvu kliničku složenost ilustrira i dio rezultata našeg istraživanja provedenog u Klinici za dječje bolesti Zagreb, koje je obuhvatilo 112 djece u dobi od 7 do 17 godina, primarno liječene zbog poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Samo devetero djece (8,0 %) nije imalo nijedan pridruženi neurorazvojni, emocionalni ili ponašajni poremećaj, 56 (50,0 %) imalo je jedan, a 47 (42,0 %) dva ili više. Najčešći pridruženi poremećaji bili su poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, prisutan u 31 djeteta (27,7 %), te poremećaj iz spektra autizma, prisutan u 22 djece (19,6 %). Depresivni poremećaj bio je prisutan u 13 (11,6 %), tikovni i opsesivno-kompulzivni poremećaj u po 10 (8,9 %), socijalni anksiozni poremećaj i specifične fobije u po 9 (8,0 %), generalizirani anksiozni poremećaj u 5 (4,5 %), a poremećaj ophođenja u 4 (3,6 %) djece. Visoku učestalost komorbiditeta potvrđuje i metaanaliza 121 studije s 39 894 djece i adolescenata s ADHD-om, u kojoj je ukupna prevalencija komorbidnih poremećaja iznosila 66,5 %, a najčešći pojedinačni poremećaj, kao i u našem istraživanju, bio je poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (34,7 %) (5). Razlike u prevalenciji mogu biti povezane s obilježjima našeg kliničkog uzorka te razlikama u uzorcima i metodologiji uključenih istraživanja. Dijagnoza ADHD-a zato nije završetak procjene, nego početak razumijevanja cjelokupnog kliničkog profila djeteta. Kliničku složenost dodatno povećavaju promjene razvojnog okruženja. Digitalni prostor nije samo pitanje vremena provedenog pred ekranom, nego dio svakodnevice u kojem se oblikuju odnosi, identitet, pripadnost i emocionalno funkcioniranje. Američka akademija za pedijatriju u smjernicama iz 2026. godine primjenjuje koncept „digitalnog ekosustava”, koji obuhvaća sadržaj, dizajn platformi, obiteljske obrasce korištenja i aktivnosti koje digitalni mediji potiskuju iz svakodnevice (6). Krovni pregled 72 pregledna rada pokazuje da je opća uporaba društvenih mreža slabo i nedosljedno povezana s teškoćama u području mentalnog zdravlja adolescenata, uključujući anksioznost i depresivnost, dok je problematična uporaba (otežana kontrola korištenja društvenih mreža i nastavljanje korištenja unatoč negativnim posljedicama za svakodnevno funkcioniranje) dosljednije povezana s depresivnošću, anksioznošću i drugim psihološkim teškoćama (7). U kliničkoj procjeni zato nije važno samo koliko je dijete na internetu, nego i što ondje doživljava, kako se koristi digitalnim medijima i koju funkciju digitalni prostor ima u njegovu svakodnevnom životu. Veća osviještenost o mentalnom zdravlju važna je jer omogućuje ranije prepoznavanje teškoća i pravodobno traženje pomoći. Istodobno, dijagnostički se pojmovi sve češće upotrebljavaju i izvan kliničkog konteksta, za opisivanje iskustava i teškoća koje same po sebi ne moraju predstavljati mentalni poremećaj (8). To ne umanjuje potrebu za ranim prepoznavanjem klinički značajnih teškoća, nego naglašava važnost pažljive i sveobuhvatne procjene. Zadatak kliničara jest pravodobno prepoznati dijete kojemu je potrebno liječenje, ali i razlikovati mentalni poremećaj od očekivanih razvojnih teškoća, prolaznih reakcija i teškoća povezanih s okolnostima odrastanja. Treba razumjeti što pripada osnovnom poremećaju, što komorbiditetu, a što razvojnoj fazi i kontekstu u kojem dijete odrasta. Dječja i adolescentna psihijatrija danas zato mora istodobno odgovoriti na potrebe sve većeg broja djece, složenost kliničkih slika i promjene razvojnog konteksta, a pritom sačuvati pravodobnost i preciznost kliničke procjene. Upravo je to jedan od temeljnih izazova suvremene kliničke prakse.

Cite

APA

Klobučar, A. (2026). Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa. Paediatria Croatica, 70(suppl 6), 39-40. https://doi.org/10.13112/pc.1462

Vancouver

Klobučar A. Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa. Paediatria Croatica. 2026;70(suppl 6):39-40. doi:10.13112/pc.1462

BibTeX
@article{Klobuar2026,
  author = {Klobučar, Aleksandra},
  title = {Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa},
  journal = {Paediatria Croatica},
  year = {2026},
  volume = {70},
  number = {suppl 6},
  pages = {39--40},
  doi = {10.13112/pc.1462}
}
Start for free →