EUVIMEDEUVIMED entdecken
Open Access · CC BY 4.0

Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa

Aleksandra Klobučar

Paediatria Croatica · 14.11.2026 · 70 (suppl 6) · 39-40

DOI: 10.13112/pc.1462 ↗

Kurz gefasst

Fachartikel in der Zeitschrift Paediatria Croatica, online erschienen am 14.11.2026. Verfasst von Aleksandra Klobučar. Der Volltext ist frei zugänglich (Open Access, CC BY 4.0).

AbstractBibliografische AngabenZitierenVerwandte Studien

Abstract (Originalsprache)

Potrebe za uslugama dječje i adolescentne psihijatrije rastu, a klinička praksa postaje sve složenija. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, jedno od sedmero djece i adolescenata u Europskoj regiji suočava se s teškoćama u području mentalnog zdravlja (1). Istraživanja provedena u različitim europskim zemljama pokazuju porast zahtjeva prema službama za mentalno zdravlje djece i adolescenata (2, 3). U Finskoj se između 2013. i 2023. broj djece koja su koristila specijalističke ambulantne psihijatrijske službe povećao za 137,5 %, a adolescenata za 112,4 %, dok se prosječan broj ambulantnih kontakata po pacijentu smanjio (4). Takav obrazac pokazuje rast broja korisnika uz manji prosječan broj kontakata po pacijentu. Veći broj djece i adolescenata u psihijatrijskim službama ne može se objasniti samo promjenama u prevalenciji mentalnih poremećaja. Tome vjerojatno pridonose ranije prepoznavanje teškoća, veća spremnost na traženje pomoći i promijenjena očekivanja od sustava skrbi. Istodobno, komorbiditet i promjene razvojnog okruženja čine kliničku procjenu zahtjevnijom. Neurorazvojni, emocionalni i ponašajni poremećaji često se preklapaju i utječu na funkcioniranje djeteta. Takvu kliničku složenost ilustrira i dio rezultata našeg istraživanja provedenog u Klinici za dječje bolesti Zagreb, koje je obuhvatilo 112 djece u dobi od 7 do 17 godina, primarno liječene zbog poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Samo devetero djece (8,0 %) nije imalo nijedan pridruženi neurorazvojni, emocionalni ili ponašajni poremećaj, 56 (50,0 %) imalo je jedan, a 47 (42,0 %) dva ili više. Najčešći pridruženi poremećaji bili su poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, prisutan u 31 djeteta (27,7 %), te poremećaj iz spektra autizma, prisutan u 22 djece (19,6 %). Depresivni poremećaj bio je prisutan u 13 (11,6 %), tikovni i opsesivno-kompulzivni poremećaj u po 10 (8,9 %), socijalni anksiozni poremećaj i specifične fobije u po 9 (8,0 %), generalizirani anksiozni poremećaj u 5 (4,5 %), a poremećaj ophođenja u 4 (3,6 %) djece. Visoku učestalost komorbiditeta potvrđuje i metaanaliza 121 studije s 39 894 djece i adolescenata s ADHD-om, u kojoj je ukupna prevalencija komorbidnih poremećaja iznosila 66,5 %, a najčešći pojedinačni poremećaj, kao i u našem istraživanju, bio je poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (34,7 %) (5). Razlike u prevalenciji mogu biti povezane s obilježjima našeg kliničkog uzorka te razlikama u uzorcima i metodologiji uključenih istraživanja. Dijagnoza ADHD-a zato nije završetak procjene, nego početak razumijevanja cjelokupnog kliničkog profila djeteta. Kliničku složenost dodatno povećavaju promjene razvojnog okruženja. Digitalni prostor nije samo pitanje vremena provedenog pred ekranom, nego dio svakodnevice u kojem se oblikuju odnosi, identitet, pripadnost i emocionalno funkcioniranje. Američka akademija za pedijatriju u smjernicama iz 2026. godine primjenjuje koncept „digitalnog ekosustava”, koji obuhvaća sadržaj, dizajn platformi, obiteljske obrasce korištenja i aktivnosti koje digitalni mediji potiskuju iz svakodnevice (6). Krovni pregled 72 pregledna rada pokazuje da je opća uporaba društvenih mreža slabo i nedosljedno povezana s teškoćama u području mentalnog zdravlja adolescenata, uključujući anksioznost i depresivnost, dok je problematična uporaba (otežana kontrola korištenja društvenih mreža i nastavljanje korištenja unatoč negativnim posljedicama za svakodnevno funkcioniranje) dosljednije povezana s depresivnošću, anksioznošću i drugim psihološkim teškoćama (7). U kliničkoj procjeni zato nije važno samo koliko je dijete na internetu, nego i što ondje doživljava, kako se koristi digitalnim medijima i koju funkciju digitalni prostor ima u njegovu svakodnevnom životu. Veća osviještenost o mentalnom zdravlju važna je jer omogućuje ranije prepoznavanje teškoća i pravodobno traženje pomoći. Istodobno, dijagnostički se pojmovi sve češće upotrebljavaju i izvan kliničkog konteksta, za opisivanje iskustava i teškoća koje same po sebi ne moraju predstavljati mentalni poremećaj (8). To ne umanjuje potrebu za ranim prepoznavanjem klinički značajnih teškoća, nego naglašava važnost pažljive i sveobuhvatne procjene. Zadatak kliničara jest pravodobno prepoznati dijete kojemu je potrebno liječenje, ali i razlikovati mentalni poremećaj od očekivanih razvojnih teškoća, prolaznih reakcija i teškoća povezanih s okolnostima odrastanja. Treba razumjeti što pripada osnovnom poremećaju, što komorbiditetu, a što razvojnoj fazi i kontekstu u kojem dijete odrasta. Dječja i adolescentna psihijatrija danas zato mora istodobno odgovoriti na potrebe sve većeg broja djece, složenost kliničkih slika i promjene razvojnog konteksta, a pritom sačuvati pravodobnost i preciznost kliničke procjene. Upravo je to jedan od temeljnih izazova suvremene kliničke prakse.

Zitieren

APA

Klobučar, A. (2026). Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa. Paediatria Croatica, 70(suppl 6), 39-40. https://doi.org/10.13112/pc.1462

Vancouver

Klobučar A. Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa. Paediatria Croatica. 2026;70(suppl 6):39-40. doi:10.13112/pc.1462

BibTeX
@article{Klobuar2026,
  author = {Klobučar, Aleksandra},
  title = {Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa},
  journal = {Paediatria Croatica},
  year = {2026},
  volume = {70},
  number = {suppl 6},
  pages = {39--40},
  doi = {10.13112/pc.1462}
}
Kostenlos starten →