Prevencija dječje pretilosti u Hrvatskoj: Što možemo naučiti iz novih američkih prehrambenih smjernica?
Paediatria Croatica · 14.11.2026 · 70 (suppl 6) · 20-21
DOI: 10.13112/pc.1452 ↗Kurz gefasst
Fachartikel in der Zeitschrift Paediatria Croatica, online erschienen am 14.11.2026. Verfasst von Sara Sila. Der Volltext ist frei zugänglich (Open Access, CC BY 4.0).
Abstract (Originalsprache)
Prekomjerna tjelesna masa i debljina među vodećim su javnozdravstvenim problemima u dječjoj dobi u Hrvatskoj. Prema posljednjem krugu istraživanja CroCOSI (Hrvatska, 2021./2022.), 36,1 % djece školske dobi ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu (1). Budući da je uspjeh konzervativnog liječenja dječje debljine ograničen, a farmakoterapija i barijatrijski zahvati rezervirani su za odabrane slučajeve, prevencija ostaje ključna strategija. Prehrambene smjernice jedan su od instrumenata koji oblikuju prehrambeno okruženje djece: usmjeravaju javnozdravstvenu politiku, standarde stručne prakse i, posredno, prehrambene navike stanovništva. U tom kontekstu objava novih američkih prehrambenih smjernica za razdoblje 2025.–2030. u siječnju 2026. izazvala je znatnu pozornost stručne i šire javnosti (2). Riječ je o velikoj promjeni američke prehrambene politike, s naglaskom na cjelovitu, manje prerađenu hranu i ograničavanje dodanih šećera — preporuke koje su u tim dijelovima u skladu s europskim pristupima. Istodobno, dio novih preporuka otvara pitanja. Smjernice ističu potrebu za većim unosom proteina (1,2–1,6 g/kg tjelesne mase na dan), uz naglasak na proteine životinjskog podrijetla i punomasne mliječne proizvode (2). Međutim, postojeći podatci pokazuju da unos proteina u mnogim populacijskim skupinama već premašuje preporučene vrijednosti. Američka analiza podataka NHANES-a opisuje visok unos proteina u općoj populaciji (3), dok je hrvatsko istraživanje pokazalo da unos proteina u školske djece i adolescenata doseže i do 235,9 % preporučenog dnevnog unosa (4). Sličan obrazac zabilježen je i u male djece, čiji je unos proteina već u ranom djetinjstvu viši od preporučenih vrijednosti (5). U tom svjetlu preporuku za dodatno povećavanje unosa proteina teško je opravdati dostupnim podatcima. Zanimljivo je da dio znanstvene literature na koju se nove smjernice oslanjaju ne podupire jednoznačno takav zaključak. Kohortno istraživanje objavljeno u časopisu JAMA Internal Medicine pokazalo je povezanost zamjene životinjskih proteina biljnima s nižom ukupnom i kardiovaskularnom smrtnošću u odraslih (6). Ta se povezanost može tumačiti i svojstvima biljnih namirnica, uključujući prehrambena vlakna, fitonutrijente i antioksidanse, a ne samim povećanjem ukupnog unosa proteina. Slično tome, stavljanje maslinova ulja, maslaca i goveđeg loja u istu skupinu preporučenih izvora masnoća može u praksi poticati veći unos zasićenih masnih kiselina, premda iste smjernice preporučuju njihovo ograničavanje na 10 % ukupnog energetskog unosa (2). Takve nedosljednosti valja promatrati i u okolnostima nastanka prehrambenih smjernica: političkim kompromisima, ekonomskim interesima uključenih sektora, potrebi za jednostavnim i provedivim porukama namijenjenima široj javnosti te mogućim razlikama između završnog dokumenta i izvješća neovisnog znanstvenog odbora. Ta se dinamika ne odnosi samo na američki primjer, no njegova javna i medijska izloženost čine ga korisnim primjerom za edukaciju zdravstvenih djelatnika o kritičkom čitanju prehrambenih preporuka. Za hrvatsku pedijatrijsku praksu poruka je dvojaka. Prvo, elementi novih smjernica koji imaju znanstvenu podlogu — ograničavanje visokoprerađene hrane i dodanih šećera te poticanje unosa cjelovitih žitarica, voća i povrća — u skladu su s postojećim preporukama ESPGHAN-a, Svjetske zdravstvene organizacije i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te se mogu uključiti u savjetovanje obitelji. Drugo, preporuke za koje nije jasno da imaju dostatnu znanstvenu podlogu za svu dječju populaciju — dodatno povećavanje unosa proteina, isticanje zasićenih masti kao poželjnog izvora energije i potpuno izbjegavanje dodanih šećera do desete godine života — ne bi trebale automatski mijenjati kliničku praksu u Hrvatskoj. Pri savjetovanju roditelja i edukaciji struke korisno je osloniti se na preporuke ESPGHAN-a, SZO-a i HZJZ-a, uz zadržavanje kritičkog pristupa svakoj novoj smjernici, neovisno o zemlji podrijetla.
Zitieren
APA
Sila, S. (2026). Prevencija dječje pretilosti u Hrvatskoj: Što možemo naučiti iz novih američkih prehrambenih smjernica?. Paediatria Croatica, 70(suppl 6), 20-21. https://doi.org/10.13112/pc.1452
Vancouver
Sila S. Prevencija dječje pretilosti u Hrvatskoj: Što možemo naučiti iz novih američkih prehrambenih smjernica?. Paediatria Croatica. 2026;70(suppl 6):20-21. doi:10.13112/pc.1452
BibTeX
@article{Sila2026,
author = {Sila, Sara},
title = {Prevencija dječje pretilosti u Hrvatskoj: Što možemo naučiti iz novih američkih prehrambenih smjernica?},
journal = {Paediatria Croatica},
year = {2026},
volume = {70},
number = {suppl 6},
pages = {20--21},
doi = {10.13112/pc.1452}
}
EUVIMED