EUVIMEDEUVIMED entdecken
Open Access · CC BY 4.0

Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije

Aleksandra Klobučar

Paediatria Croatica · 07.03.2026 · 70 (suppl 2) · 19

DOI: 10.13112/pc.1211 ↗

Kurz gefasst

Fachartikel in der Zeitschrift Paediatria Croatica, online erschienen am 07.03.2026. Verfasst von Aleksandra Klobučar. Der Volltext ist frei zugänglich (Open Access, CC BY 4.0).

AbstractBibliografische AngabenZitierenVerwandte Studien

Abstract (Originalsprache)

Djeca i adolescenti danas odrastaju u okruženju koje više nije samo obiteljsko, školsko i vršnjačko, već i algoritamski strukturirano. Sustavi umjetne inteligencije postaju trajno i lako dostupni, personalizirani te pritom stvaraju osjećaj razumijevanja, premda iza odgovora ne stoji stvarni sugovornik s vlastitim emocijama i iskustvom. U razvojnom smislu to predstavlja novo iskustvo odnosa - interakciju koja simulira uzajamnost, ali ne uključuje stvarnu emocionalnu ranjivost, nesporazum niti obnovu odnosa nakon konflikta. U okviru teorije privrženosti razvoj emocionalne regulacije temelji se na ponavljanim iskustvima afektivne usklađenosti i zajedničke regulacije između djeteta i emocionalno dostupne odrasle osobe. Kroz procese frustracije, čekanja, ambivalencije i konflikta, uz naknadno razrješenje i obnovu odnosa, dijete postupno internalizira obrasce regulacije te razvija kapacitet za samoregulaciju i mentalizaciju. Umjetna inteligencija, međutim, pruža predvidljiv, kontinuirano dostupan i visoko prilagodljiv odgovor, čime može reducirati razvojnu izloženost frustraciji i potaknuti premještanje regulacijskih procesa s interpersonalnog konteksta na tehnološki posredovani sustav. Time se otvara mogućnost stvaranja iluzije emocionalne uzajamnosti, pri čemu dijete može doživjeti osjećaj razumijevanja bez stvarne recipročnosti i afektivne uključenosti drugoga, što dugoročno može imati implikacije na formiranje sigurnih obrazaca privrženosti. Povećanom riziku izložena su djeca s nesigurnim obrascima privrženosti, neurorazvojnim teškoćama te anksioznim i depresivnim smetnjama, kod kojih umjetna inteligencija može postati primarni i kontrolirani oblik interakcije koji oponaša interpersonalni odnos. U adolescenciji se pritom dodatno otvara pitanje razvoja identiteta u kontekstu digitalno posredovanog i algoritamski oblikovanog samopoimanja. Umjetna inteligencija može imati i podržavajuću ulogu u psihoedukaciji te u strukturiranom učenju socijalnih vještina, pod uvjetom da ostaje smještena unutar stvarnih i razvojno važnih odnosa. Razvojno najsnažniji zaštitni čimbenik i dalje ostaje autentična, recipročna i emocionalno dostupna interakcija s drugom osobom. Jedno od važnih razvojnih pitanja jest kako trajna prisutnost umjetne inteligencije preoblikuje kontekst u kojem se razvijaju emocionalna regulacija i identitet.

Zitieren

APA

Klobučar, A. (2026). Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije. Paediatria Croatica, 70(suppl 2), 19. https://doi.org/10.13112/pc.1211

Vancouver

Klobučar A. Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije. Paediatria Croatica. 2026;70(suppl 2):19. doi:10.13112/pc.1211

BibTeX
@article{Klobuar2026,
  author = {Klobučar, Aleksandra},
  title = {Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije},
  journal = {Paediatria Croatica},
  year = {2026},
  volume = {70},
  number = {suppl 2},
  pages = {19},
  doi = {10.13112/pc.1211}
}
Kostenlos starten →