Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije
Paediatria Croatica · 07.03.2026 · 70 (suppl 2) · 19
DOI: 10.13112/pc.1211 ↗Kurz gefasst
Fachartikel in der Zeitschrift Paediatria Croatica, online erschienen am 07.03.2026. Verfasst von Aleksandra Klobučar. Der Volltext ist frei zugänglich (Open Access, CC BY 4.0).
Abstract (Originalsprache)
Djeca i adolescenti danas odrastaju u okruženju koje više nije samo obiteljsko, školsko i vršnjačko, već i algoritamski strukturirano. Sustavi umjetne inteligencije postaju trajno i lako dostupni, personalizirani te pritom stvaraju osjećaj razumijevanja, premda iza odgovora ne stoji stvarni sugovornik s vlastitim emocijama i iskustvom. U razvojnom smislu to predstavlja novo iskustvo odnosa - interakciju koja simulira uzajamnost, ali ne uključuje stvarnu emocionalnu ranjivost, nesporazum niti obnovu odnosa nakon konflikta. U okviru teorije privrženosti razvoj emocionalne regulacije temelji se na ponavljanim iskustvima afektivne usklađenosti i zajedničke regulacije između djeteta i emocionalno dostupne odrasle osobe. Kroz procese frustracije, čekanja, ambivalencije i konflikta, uz naknadno razrješenje i obnovu odnosa, dijete postupno internalizira obrasce regulacije te razvija kapacitet za samoregulaciju i mentalizaciju. Umjetna inteligencija, međutim, pruža predvidljiv, kontinuirano dostupan i visoko prilagodljiv odgovor, čime može reducirati razvojnu izloženost frustraciji i potaknuti premještanje regulacijskih procesa s interpersonalnog konteksta na tehnološki posredovani sustav. Time se otvara mogućnost stvaranja iluzije emocionalne uzajamnosti, pri čemu dijete može doživjeti osjećaj razumijevanja bez stvarne recipročnosti i afektivne uključenosti drugoga, što dugoročno može imati implikacije na formiranje sigurnih obrazaca privrženosti. Povećanom riziku izložena su djeca s nesigurnim obrascima privrženosti, neurorazvojnim teškoćama te anksioznim i depresivnim smetnjama, kod kojih umjetna inteligencija može postati primarni i kontrolirani oblik interakcije koji oponaša interpersonalni odnos. U adolescenciji se pritom dodatno otvara pitanje razvoja identiteta u kontekstu digitalno posredovanog i algoritamski oblikovanog samopoimanja. Umjetna inteligencija može imati i podržavajuću ulogu u psihoedukaciji te u strukturiranom učenju socijalnih vještina, pod uvjetom da ostaje smještena unutar stvarnih i razvojno važnih odnosa. Razvojno najsnažniji zaštitni čimbenik i dalje ostaje autentična, recipročna i emocionalno dostupna interakcija s drugom osobom. Jedno od važnih razvojnih pitanja jest kako trajna prisutnost umjetne inteligencije preoblikuje kontekst u kojem se razvijaju emocionalna regulacija i identitet.
Zitieren
APA
Klobučar, A. (2026). Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije. Paediatria Croatica, 70(suppl 2), 19. https://doi.org/10.13112/pc.1211
Vancouver
Klobučar A. Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije. Paediatria Croatica. 2026;70(suppl 2):19. doi:10.13112/pc.1211
BibTeX
@article{Klobuar2026,
author = {Klobučar, Aleksandra},
title = {Umjetna inteligencija kao razvojno okruženje: pogled iz dječje psihijatrije},
journal = {Paediatria Croatica},
year = {2026},
volume = {70},
number = {suppl 2},
pages = {19},
doi = {10.13112/pc.1211}
}
EUVIMED